Koncentracija hrvatstva

Ono o čemu smo u prošloj kolumni pisali – o hrvatstvu/hrvati­zmu – nedavno smo u samo tri dana mogli i neposredno doživjeti u dvama događajima „neograničene“ Hrvatske: 3. i 4. srpnja održana je četvrta sjednica trećeg saziva Savjeta Vlade ­Republike Hrvatske za Hrvate izvan RH, a 5. srpnja koncert Marka Perkovića Thompsona na zagrebačkom Hipodromu. Na svaki način različita, oba su događaja istovrsna po tomu što su okupila globalnu Hrvatsku – Hrvate iz Hrvatske i mnogih zemalja diljem svijeta; oba događaja manifestirala su hrvatsko zajedništvo, da ne kažemo jedinstvo u iskazu hrvatskoga identiteta, hrvatske samosvijesti, hrvatskih ideala, vrijednosti i narodnog dostojanstva. Bila je to svojevrsna koncentracija hrvatstva, u prvom slučaju sažeta po predstavnicima Hrvata iz država diljem svijeta na godišnjem radnom susretu; u drugome po mnoštvenosti uistinu globalnog odaziva na zacijelo zadugo neponovljiv, a, može se kazati, i povijesni događaj, događaj kakav se doživi jednom u životu poput narodnog slavlja nakon Oluje, oslobađanja hrvatskih generala ili srebrne medalje nogometaša.

Thompsonov koncert na zagrebačkom Hipodromu okupio je brojne Hrvate iz mnogih zemalja Europe i svijeta  / Snimio Sanjin Strukić / Pixsell

Dio nacionalne memorije

Prvi je događaj u središtu imao promišljanje o daljnjem unapređenju zakonodavnog okvira, komunikacijskih modela i drugih tema važnih za opću narodnu dobrobit, zatim specifično za jačanje veza između Hrvatske i Hrvata izvan nje te samim tim posljedično za jačanje kohezije hrvatskoga naroda. Thompsonov koncert slično je učinio na emocionalnoj razini, postavši dijelom nacionalne memorije kao jedan od događaja „ako ne znaš šta je bilo“.

Četvrta sjednica trećeg saziva Savjeta Vlade Republike Hrvatske za Hrvate izvan RH / Izvor Vlada RH

Imao sam prigodu razgovarati s nekim sudionicima ovogodišnjega sastanka Savjeta. Svi odreda izrazili su zadovoljstvo suradnjom s Vladom te s tijelom neposredno odgovornim za provedbu politika s i prema Hrvatima izvan Hrvatske – Središnjim državnim uredom za Hrvate izvan Hrvatske. Ovdje ističem riječ državni jer ona ne samo što atribuira Ured kao državno tijelo nego i djelatnost ureda kao osobit dio državne politike. Uglavnom, rekli su redomice sugovornici, zaključci i preporuke Savjeta uvažavaju se i na različite način primjenjuju. Naravno, budući da je to područje narodne i državne politike nakon Domovinskoga rata sve do prije desetak godina bilo izrazito zapušteno, pa i omalovaženo, posla je mnogo. Osim unapređivanja zakonodavnog okvira u korist Hrvata izvan Hrvatske, trebat će rješavati i neka druga pitanja, primjerice „osvježenje“ agende Hrvatske matice iseljenika, što je sada očekivati pod novim vodstvom. Matica hrvatska također, pokazujući s novim vodstvom ambiciju da bude prisutnija među Hrvatima izvan Hrvatske, zacijelo će tim temama posvetiti više pozornosti. Ponovno podsjećam i na vrijednu zamisao Hrvatskoga kulturnog instituta „Marulić“, kao pandana sličnim ustanovama država koje itekako vode računa o promidžbi svoje kulture. No važno je bilo čuti od sudionika sastanka Savjeta da je napredak vidljiv, osjetan i kontinuiran.

Spomenuti koncert, naravno, posebna je priča. Često se proteklih dana moglo čuti kako je u svemu, od organizacije i produkcije do posjeta, ponašanja sudionika, sigurnosti i svega ostalog nadmašio očekivanja. Rekao bih radije da je koncert bio posve u skladu s onim što Hrvati identitetski, etički i aksiološki jesu, a što organizacijski mogu. Narod svjestan sebe, narod plemenit, narod demokratičan i solidaran, narod mirotvoran, narod vjeran svojim povijesnim vrjednotama i idealima. Sve je prošlo bez incidenta i ekscesa, bez ikakve mržnje, bez „negative“ prema bilo komu. Utoliko su više začudila naknadna „priopćenja“, kojima su se, bez ikakva povoda, ali očito s razlogom duboke frustracije, neke stranke i udruge obrušile i na narod i na političare koji su tih dana i te večeri bili s narodom (s kim su trebali biti?), a sve to navlas podudarno s etiketiranjima iz Srbije. Doista, „gdje ti ljudi žive“? Možda žive u Hrvatskoj, ali očito ne s Hrvatskom i Hrvatima.

Autentičan izraz hrvatskoga domoljublja

Naravno, demokratski je legitimno na Thompsona i koncert gledati drukčije, ali neprihvatljivo je izvrtati činjenice i proglašavati „svjetskom sramotom“ događaj koji je po svemu bio uzoran, sramoteći tako svoj narod, sramoteći sebe pred tim narodom, radeći dapače protiv njega dolijevajući ulje na vatru propagandi onih centara moći i nemoći kojima je Hrvatska trn u oku; nedopustivo je  nazivati „ustašlukom“ autentičan izraz hrvatskoga domoljublja većinom mladih ljudi, rođenih daleko nakon Drugoga svjetskoga rata. Uostalom, kad smo već kod toga, nije li makar pola tih mladih bilo iz obitelji čiji su djedovi ili pradjedovi bili hrvatski partizani!? Ako pak postoji određena nostalgija za ikonografijom NDH, onda tom fenomenu treba istražiti ozbiljne razloge, a ne razbacivati se etiketama i nepromišljenim frazama.

Zaključno, dva na svaki način različita događaja imaju jedinstvenu potku: koncentraciju aksiološki autentičnog hrvatstva, hrvatstva koje očito treba i traži čvršću koheziju. To je poruka državi i nedržavi, to je poruka nacionalnim institucijama, to je poruka svima koji kreiraju narodni život jer, u konačnici, početak i cilj svih naših težnji, nastojanja i ciljeva jest dobrobit hrvatskoga naroda i svih hrvatskih državljana. A to ne može biti bez uvažavanja autentičnoga hrvatskog identiteta, nepobitno utvrđenog povijesnim godinama stvaranja neovisne samostalne Hrvatske i Domovinskog rata, kao sinteze svih naših povijesnih pregnuća.